Istorijat bolnice

Kako se plućna tuberkuloza nakon I svetskog rata širila, a prirodni uslovi okoline Sokobanje za primenu higijensko-dijetetskog režima bili su veoma pogodni, od 1930. godine počelo se razmišljati o izgradnji modernog sanatorijuma na planini Ozren, iznad Sokobanje, za lečenje tuberkuloze pluća.

Komisija Žandarmerijskog potpornog fonda posmatrala je teren i zaključila da je Ozren najpogodnije mesto za izgradnju bolnice. Godine 1934. Stojan Trnokopović, žandarmerijski general iz Pirota, ponovo je pregledao teren i složio se sa mišljenjem komisije.

Na odluku o izgradnji bolnice uticali su i prirodni faktori: vode Ozrena koje su mogle da se koriste za snabdevanje bolnice, izgradnju manje hidrocentrale i vodovoda, kao i pogodnost saobraćajnih veza sa rudnikom Čitluk i bogatstvo okolnog kraja poljoprivrednim proizvodima.

Na mestu gde se danas nalazi bolnica nekada su bile livade na kojima se narod okolnih krajeva okupljao za vreme letnjeg Svetog Arhanđela, 26. juna, gde su se održavali narodni sabori, svetkovine i pazar.

Izgradnja bolnice

Dr Žarko Ruvidić, načelnik saniteta jugoslovenske vojske i jedan od značajnih boraca protiv tuberkuloze u Jugoslaviji, zajedno sa generalom Milutinom Stefanovićem pokrenuo je istraživačke radove zemljišta, voda i okoline. Do kraja 1935. godine izrađeni su svi neophodni elaborati.

Glavni arhitekta koji je projektovao bolnicu na Ozrenu bio je beogradski stručnjak Gojko N. Tadić. Glavni investitor radova bio je Žandarmerijski potporni fond sa sedištem u Beogradu.

Posle tri godine rada sa prekidima tokom zimskih perioda, krajem 1939. godine završen je bolnički objekat sa pratećim i stambenim zgradama.

Početak rada

Po završetku izgradnje Žandarmerijski fond je bio iscrpljen, a bolnica je ostala bez inventara, instrumenata, aparata i tehničkog osoblja. Zbog toga je sanatorijum 1940. godine prodat Ministarstvu zdravlja, uz obavezu da se obezbede sredstva za njegovo opremanje.

Iste godine sanatorijum je pretvoren u Državno lečilište za lečenje plućnih oblika tuberkuloze. Rešenjem od 20. decembra 1941. godine počeo je rad bolnice.

Na početku rada bolnica je imala četiri lekara, od kojih je jedan bio specijalista. Zvanični naziv ustanove bio je „Državno lečilište za plućne bolesti na Ozrenu“.

Bolnica tokom i nakon Drugog svetskog rata

Tokom II svetskog rata bolnica je radila polovičnim kapacitetima. Lečila je obolele od plućne tuberkuloze, kao i ranjenike sa fronta.

U godinama posle rata na Ozrenu se smenjivalo više ekipa lekara. Lekari su odlazili u druge centre, a novi su preuzimali posao i nastavljali sa lečenjem i unapređenjem funkcionisanja bolnice.

Tokom 50-ih i 60-ih godina XX veka među upravnicima bolnice bili su dr V. Jeremić, dr M. Minić, dr J. Cvetković i dr M. Đurišić.

Bolnica Ozren i čitav krug bili su škola kadrova i svojevrsno stalno gradilište. Tokom više decenija rada mnogo toga je izgrađeno, adaptirano i renovirano, a svaka generacija zaposlenih ostavila je svoj trag u razvoju ustanove.

U kasnijim godinama prevaziđene su teškoće i bolnica je nastavila da radi kao savremena i dobro opremljena zdravstvena ustanova.

Očna bolnica

Na mestu gde se danas nalazi očno odeljenje bolnice Ozren, od 1921. godine nalazile su se barake za smeštaj dece školskog uzrasta siromašnih roditelja, koja su dolazila na letovanje i oporavak.

Ovo dečje oporavilište radilo je od 1. jula do 1. oktobra svake godine. U njemu su se smeštala i deca koja su bila lečena od tuberkuloze pluća, pa je oporavilište nazivano i dečjim sanatorijumom.

Tokom II svetskog rata dečji sanatorijum bio je van funkcije. Dana 7. jula 1956. godine na mestu dečjeg odeljenja otvorena je specijalna bolnica za lečenje tuberkuloze očiju na Ozrenu.

U narednim godinama očno odeljenje razvijalo se kroz zdravstvenu i obrazovnu delatnost.